Navigation Menu
RUDNIK PADEŽ PRI LAŠKEM
October 182017

Padež pri Laškem 
→46°10’18.7″N 15°16’25.7″E
Nmv: 510 m
Osnivanje rudnika : 1763.g
max. dubina okna: 264 m
Status: neaktivan od 1967.g


 

The abandoned lead and silver mine Padež is located east of Laško in a forest stretching above the Slapšak or, as locally called, Povh Farm . The currently known historical written sources do not specify in what period the Padež Mine was active, but it is believed to be in the Middle Ages. A military map from 1763-1767 shows Padež, but contains no indication of mining activity. Furthermore, the Mine is not mentioned in the Mining Manual of the Austrian Empire, which was issued from 1838 to 1861. Hence, the Mine is mentioned merely in Zollikofer’s records of the time he visited these places . Furthermore, expert institutions do not dispose with archival photography that would directly and credibly show the Mine operations and therewith related mining lifestyle in recent period.
Geologically, the Padež ore deposit is found in Carboniferous rock and represents one of the lead ore deposits in the region of the Posavje Folds. It falls within the group of lead and zinc lode ore deposits strung between the Ljubljana basin in the west and Laško and Sevnica in the east, none of which, however, is currently in operation.
Today, access is provided to some 264 metres of pits in the Padež Mine. The primary ventilation and exploration shaft with an entrance at an altitude of 510m is 113m long . In the north, i.e. the left side of the ventilation and exploration shaft, two side exploration shafts branch off at 50 and 78 metres from the entry, with raises and inclines to faces No. I, II and III. In the side exploration and ventilation shaft 50m away from the entry to the primary shaft, there are two, floor and ceiling, intakes 25 and 30m from the primary shaft. The total length of accessible shafts, raises and inclines to faces I, II and III, which are located north of the primary shaft, amounts to 139m. In the south, i.e. the left side of the primary shaft, there is a 12-metre-long side exploration shaft some 50m away from the entry.
The ore-bearing rock is micaceous-quartz sandstone with intercalations of feldspar and siltstone like in the Sitarjevec Mine. Mineralisation occurred as a result of tectonic movements that caused quartz sandstone to crack, thus allowing the penetration of hydrothermal solutions enriched with ore minerals and silica into the cracks. There is a thick bed of quartz conglomerate amidst the ore-bearing quartz sandstone, with slate, feldspar and siltstone beneath it. There is no mineralisation phenomenon in the beds of quartz conglomerate, shale, feldspar and siltstone, which is why they are considered to be spoil section of the ore deposit. Based on geologic mapping of the surroundings of the Padež Mine, it was established that there are beds of slate, feldspar and siltstone under quartz sandstone in the area of the planned educational forest trail, which are covered by a bed of quartz conglomerate representing the hanging wall of ore-bearing beds like in other lead and zinc deposits in the Posavje Folds (Figure 4).
The preserved technical documents on similar ore deposits of such type reveal that veins were several centimetres to 2 metres thick, whereby primary veins exceeding the thickness of 0.3m were exploited. The main ore minerals emerging in the veins were galenite, sphalerite and tetrahedrite with accompanying minerals, such as pyrite (iron ore mineral), chalcopyrite (cooper ore mineral), cinnabar (mercury mineral), elementary mercury and baryte. Production was generally low in terms of quantity and irregular, and most ore was extracted from the Sitarjevec Mine near Litija, where no more than 3,200 tonnes of lead and 2,000 tonnes of silver were extracted from some 20,000 tonnes of ore at the best of times.
Inspections of accessible shafts and the surface above the Mine revealed that geological conditions and mineralisation at the Padež Mine were similar to those identified in the other Carboniferous lead and zinc deposits in the Posavje Folds. All shafts on the map were excavated from micaceous-quartz sandstone with siltstone intercalations. No vein mineralisation was identified in the micaceous-quartz sandstone at the examined faces I, II and III on the macro and micro level, but it may be assumed that thicker veins were exploited at lower levels than those accessible today.
Walls and ceilings of abandoned shafts were frequently lined with secondary ore minerals, such as epsomite, aragonite and calcite, which represent a wealth of natural resources at the Padež Mine. Crystals of epsomite, known as hydrated magnesium sulphate or bitter salt, emerge in the form of white tuberous aggregates, which can be found at the Padež Mine most often in the entry shaft (Figure 5). Deeper in the Mine on the rims of shafts, there are frequent branching aragonite special stalactite shapes, scallops, stalagmites and stalactites, and short flowstone draperies (Figure 6) (Majcen & Golež, 2010). There is also beautiful fauna in the Padež Mine (Figure 7).
A geological pillar was erected in front of the entry to the ancient Mine with the rocks used for building in and around Laško Municipality (Figure 8). Next to the pillar, there is an information board explaining the type, age and structure of the mentioned rocks. With the arrangement of the Mine for the purposes of tourism, natural resources at the Padež Mine were mostly physically secured with a fence that prevents their further destruction while allowing an uninterrupted process of their development into forms not yet known.

Most lead mines in the Posavje Folds were abandoned at the beginning of the 19th century. Exploitation at Padež most likely also ended at that time. Mine shafts hence gained a new meaning that can only be properly evaluated today, particularly through the contribution of the work invested by former miners. The abandoned shafts bear an impression of human labour, friendship and solidarity, i.e. rich intangible heritage that is transferred to today’s visitors to the Padež Mine. It touches each one in its own way, i.e. through research work, DNA of miners’ descendants, memories of cleaning collapsed shafts, hanging out in galleries and chatting with the Mine caretaker, on a walk along the educational forest trail or merely by looking at the photos taken upon a visit to the Mine.

More Information»
RUDNIK SIVERIĆ
October 182017

Siverić 
→43°53’23.5″N 16°11’12.7″E
Nmv: 420 m
Osnivanje rudnika : 1836.g.
max. dubina okna: np
Status: neaktivan od 1970.g.


 

Prvi spomen iskorištavanja rudnog bogatstva u ovom kraju vezan je uz izdavanje dozvole za kopanje zlata u Gradcu kada je opći providur G. Gradenigo izdao je dozvolu 10. listopada 1777.g. Anti Radniću, Dominicu Colombani i G. Battu uz uvjet da državi plaćaju desetinu. Od toga vjerojatno nitko nije imao koristi jer po riječima stručnjaka zlato u ovom kraju nisu mogli naći. Poslije toga su Franjo Cvjetko Nakić i Ivan Radnić Antin dobili su dozvolu 08. kolovoza 1782.g. da mogu kopati svu rudu na koju naiđu u Koljanima blizu Vrlike. To nije u našem administrativnom području ali je isti rudni bazen i ljudi su iz drniškog kraja.

Prvi poznati podaci o siveričkom ugljenu nalazimo u podacima o njegovu izvozu preko Skradina. U spisu zadarskog kapetana Zan Carla Zorzija piše da su Dominik Zar iz Silve i poručnik Jeronim Billa doveli 240 maira fosilnog ugljena u zaprežnim kolima 1767 g. Ugljen su eksploatirao i za vrijeme francuske uprave 1806-1808 i to za proizvodnju pakline (borova smola za premaz brodova) i vapna. Prva peć za proizvodnju vapna u Drnišu napravljena je 1808.g. Najstariji je zabilježeni površinski kop nalazi se u zaseoku Midenjak, dok je najstariji potkop «Franz Josef Stolleen» koji se i danas nalazi obrastao šumom na padinama podno Siverića.

– Orgainizirana proizvodnja počinje sa Austrijancima – Adriatische Steinkohlen-Ggewerkschaft in Dalmatitien und Istrien(Jadranski rudnici kamenog ugljena u Dalmaciji i Istri) u vlasništvu barona Rothschilda, Gaymüllera, Stametza, Neuwalla idr. prvi su počeli sistematski kopati ugljen u Siveriću 1836. g. iako su već godinu dana ranije, carskim rješenjem dobili isključivo pravo na eksploataciju ugljena u Dalmaciji i Istri te je austrijska rudarska uprava za Istru i Dalmaciju bila je objedinjena, a sjedište joj je bilo upravo u Siveriću.
Rudnici nisu dobro poslovali pa je rudnik 1857. g. prodan Anti Makali i Vincencu Galvaniju koji su uspjeli bolje organizirati proizvodnju i plasman na inozemnim tržištima.
1873. rudnike u Siveriću i Velušiću kupuje «Societa del Monte Promina» iz Torina.

Siverićki mrki ugljen bio je jako kvalitetan, dobrog kemijskog sastava i visoke kalorične vrijednosti (ogrjevna moć mu je bila oko 18 700 kJ/kg.)
Ugljeni sloj imao je dvije komponentne: donji sloj je manje zanimljiv iako je dobre kakvoće, jer je debeo do jedan metar i nije u cijelosti otkopan. Glavni ugljeni sloj je bio debeo je od 2-4 metra, sa zadebljanjem do 30 metara. Proizvodnja ugljena bila je naročito intenzivna u periodu od 1962 – 1970. godine kada su se i rezerve zapravo iscrpile što je dovelo do zatvaranja rudnika; u Kljacima 1958, u Širitovcima 1969 i Siveriću 31. 08. 1970. g.

More Information»
RUDNIK LABIN
December 222016

Labin 
→N45°05’E14°07′
Nmv: 210 m
Osnivanje rudnika : 1929.g
max. dubina okna: 342 m
Status: neaktivan od 1988.g


 

Rudarska djelatnost na području Labina započinje za Mletačke vladavine. Prikupljanje ugljena je počelo u pribrežju Krapna, gdje su se uslijed erozije tijekom geološke povijesti na površini pojavili izdanci tzv. rusog ugljena koji je bio smolastog oblika. Vjerojatno se još i prije srednjeg vijeka ova smola počela upotrebljavati za impregnaciju podvodnih dijelova čamaca. U starim zapisima spominje se pod nazivom pegola nera što u prijevodu znači crna smola ili peče navale – brodska smola.

Prema novijim istraživanjima, izvjesni gospodin Filippo Varenzi prvi je 1626. godine od Mletačkog vijeća desetorice dobio koncesiju za “rudnike minerala i smole koji postoje u Labinu i u krugu 4 milje”. Sličnu koncesiju dobio je 1659. godine labinski notar Lodooico Dragogna.

Tijekom narednih stotinu godina bilo je više koncesionara i uglavnom bezuspješnih pokušaja da se unutar sloja pronađe manje suha smola. Pravi ugljen pronađen je još sredinom 18. stoljeća, međutim u to vrijeme nije moglo doći do ozbiljnijeg razvoja rudnika jer se takav “zdravi” ugljen nije mogao koristiti kao smola za premazivanje čamaca a drugo tržište nije postojalo.

Povjesničari smatraju da je šećerana u Rijeci godine 1785. postala prvim stalnim kupcem krapanskog ugljena, čime je stvorena temeljna postavka za početak kontinuirane rudarske proizvodnje.

Napoleon ruši vladavinu Mletačke Republike 1797. godine, nakon čega ugovorom mletački dio Istre nakratko ustupa Austro-ugarskoj. Godine 1805. negdašnji mletački posjedi prelaze u sastav Napoleonove Kraljevine Italije, međutim već 1813. ovdašnji krajevi ponovno dolaze pod austro-ugarsku upravu. Uz ovako česte smjene vladara, do početka druge austrijske uprave rudarenje nije doživjelo neki osobit napredak.

Iz doba francuske vladavine sačuvana su dva Napoleonova dekreta iz 1807. i 1808. godine koji su dugo uzimani kao glavni dokazi o počecima intenzivnijeg rudarenja na ovim prostorima. Suvlasnik rudnika 1835. godine postaje bečki bankar Rotshild, provode se opsežni istražni radovi, otvaraju se nova okna i potkopi. Nekoliko godina potom u Krapnu se gradi rudarsko naselje, a početkom 1879. otvoreno je rudarsko okno u Vinežu. Rudnike Krapan i Vinež 1881. godine preuzima bečko društvo Trifailer Kohleniverks Gesellschaft (Trbovljansko rudokopno društvo). Izvršeni su mnogi zahvati u modernizaciji i opremanju rudnika, ručni prijevoz ugljena u jamama zamijenjen je konjskom vučom, gradi se željeznička pruga u Raškom zaljevu. Ugljen duboko uronjen u tlo Labinšćine, izranja iz njenih njedara i ostavlja sve dublji trag u njenoj povijesti, prožimajući sve segmente življenja.

Potkraj 19. stoljeća u rudniku je sve više postrojenja, po prvi puta koristi se komprimirani zrak, ručno bušenje zamijenjeno je strojnim bušilicama. Objedinjeni rudnici Krapan, Vinež i Strmac upošljavaju oko 750 radnika i proizvode godišnje oko 90 tisuća tona ugljena. Izvoz ugljena obavlja se preko luke Bršica, gdje od 1912. godine postoji mehanizirana linija za utovar brodova.

U predvečerje Prvog svjetskog rata Austro-ugarskoj ratnoj industriji bio je potreban ugljen pa su te okolnosti utjecale na poboljšanje rada u rudnicima. Nakon što su 1918. labinski ugljenokopi prešli pod talijansku upravu pojačane su istrage i pokušaji da se utvrde stvarne količine ugljena. Uslijedile su godine sve bržeg napretka rudnika, uvođenja novih tehnologija i povećanja proizvodnje.

Razdoblje od 1936. do 1940. bilo je doba najveće ekspanzije poduzeća. Rudnici postaju kičma labinskog gospodarstva, niče grad Raša, najmlađi grad Istre, gradi se novo naselje podno starog Labina, razvija se luka Bršica, gradi cementara u Koromačnu, isušuje Čepićko jezero…

Početkom četrdesetih godina cijeli rudarski bazen otvoren je nizom okana; poradi sve većih ratnih potreba otkopavaju se samo bogatiji slojevi. Jame su zbog neplanskog otkopavanja nesigurne, dolazi do čestih gorskih udara. Uza sve teškoće godine 1942. ostvarena je rekordna proizvodnja od 1.158.000 tona ugljena s približno 10.470 radnika. Uslijed ratnih zbivanja u razdoblju od 1943. do 1945. rudnik je jedva životario, nastojalo se organizirati kakvu takvu proizvodnju i održati minimalne funkcije rudnika.

Oslobađanjem i pripajanjem Istre domovini Hrvatskoj u sastavu tadašnje Jugoslavije, nastaje novo razdoblje rada u Istarskim ugljenokopima. Pristupilo se obnovi rada u rudnicima i proširenju proizvodnje. U razdoblju poslijeratne obnove i izgradnje rudnik je bio od neprocjenjive vrijednosti, postao je značajna baza obnove dajući dragocjeni kameni ugljen izuzetno visoke kalorične moći. Najveću poslijeratnu proizvodnju Istarski ugljenokopi ostvarili su 1959. godine kada je iskopano 860.100 tona ugljena uz 6.287 zaposlenih. Uza sve mjere sigurnosti, zbog ugroženosti radilišta od gorskih udara, kao posljedice nepravilnog otkopavanja prije i u tijeku Drugog svjetskog rata, teških geološko tektonskih uvjeta radne sredine, kao i niskog stupnja kvalificiranosti radnika; proizvodnju su pratile učestale pojedinačne i kolektivne nesreće s čestim smrtnim slučajevima.

Sredinom šezdesetih počinje kriza plasmana ugljena, proizvodnja je prepolovljena što rudnike dovodi u teško ekonomsko stanje i poslovanje s gubicima. S obzirom da je najviše teškoća bilo s prodajom sitnog ugljena, prihvaćen je prijedlog izgradnje termoelektrane u Plominu, snage 125 MW uz godišnju potrošnju od 250 tisuća tona ugljena. TE Plomin je izgrađena i 1971. puštena u redovnu proizvodnju. Međutim zbog vrlo niske cijene tekućih goriva, kratko nakon početka rada TE Plomin, u tadašnjoj Elektroprivredi su počeli raditi na projektima za prijelaz elektrane na naftu. Ugljenokopi su se odjednom našli u bezizlaznoj situaciji.

Godine 1971. donesen je zakon o supstituciji ugljenokopa u Hrvatskoj, temeljem kojeg je do konca 1975. rudarsku djelatnost trebalo nadomjestiti drugim djelatnostima. Rudarstvo polako posustaje, a industrija i još više turizam počinju svoj znakoviti pohod na tlu Labinštine. U međuvremenu 1973. počinje svjetska energetska kriza, proizvodnja u ugljenokopima oživljava, sredinom sedamdesetih započinje izgradnja novih rudnika Ripenda i Tupljak. Rudnik u Tupljaku u probni je rad svečano pušten 2. ožujka 1983. godine.

Neizvršavanje godišnjih planova proizvodnje i investicija već sredinom osamdesetih Istarske ugljenokope dovodi u nezavidan položaj. U svibnju 1985 došlo je do iznenadnog prodora morske vode u niskop Koromačno koji je ubrzo nakon toga napušten kao i projekt izgradnje novog rudnika.

Uslijedilo je razočarenje lošim otkopnim prilikama u jami Ripenda. Labinski rudnici bilježe sve veće gubitke, nezadovoljni radnici 8. travnja 1987. godine otpočinju 33-dnevni štrajk koji je nezaustavljivo pokrenuo proces okončanja rudarske djelatnosti na ovim prostorima. Nakon zatvaranja nerentabilnog ugljenokopa Labin – Ripenda, 6. svibnja 1988. godine osniva se novo poduzeće Istarski ugljenokopi Tupljak.

Rezerve ugljena u jedinoj preostaloj jami Tupljak procijenjene na 7 milijuna tona nedostatne su za rad plominskih elektrana, stoga je došlo do izmjene energetske osnovice, odnosno usmjerenja ka uvoznom ugljenu. Proizvodnja je preskupa a ugljen ima previše sumpora, Hrvatska elektroprivreda još 1990. godine predlaže zatvaranje rudnika. Umjesto planiranog zatvaranja 1993. godine odlučeno je da se nastavi s otkopavanjem pripremljenih rezervi ugljena, za koje nisu potrebna dodatna investicijska ulaganja. Hrvatska Vlada u ožujku 1995. donosi Odluku o restrukturiranju IU Tupljak s ciljem zbrinjavanja zaposlenika i postupnog zatvaranja rudnika do kraja 1998. godine.

Posljednja dva vagoneta ugljena iz jame Tupljak izašla su 28. svibnja 1999. u 11,30 sati. Poslije gotovo četiristo godina rudarenja u Istarskim ugljenokopima toga je dana zaključena službena evidencija kopanja ugljena.

Uslijedilo je višemjesečno razdoblje zatvaranja rudnika, tijekom kojega je očišćena i sanirana cjelokupna jama te na površinu izvučena rudarska oprema. Posljednji ugljenokop u Hrvatskoj potopljen je do kraja studenog 1999. godine. Pod vodom su nestali kilometri rudničkih hodnika, prekopa, niskopa – čitav jedan podzemni grad. Sve je to fotografski zabilježeno u jedinstvenoj monografiji Zadnja smjena čiji je autor Marino Fonović, dugogodišnji urednik Raškog rudara, glasila Istarskih ugljenokopa koje je izlazilo punih 45. godina.

Od 1914. godine do 1. svibnja 1945. u Istarskim ugljenokopima otkopano je približno 10,716.700 tona ugljena, a od 1. svibnja 1945. do prestanka proizvodnje još 24,291.449 tona. Iz jame Štrmac dobiveno je 131.202 tona, jame Raša 5,100.000 tona, Labin 11,320.673 tona, Pićan 4,573.136 tona, Ripenda 1.175.520 tona i jame Tupljak 1,990.918 tona. Procjenjuje se da je iz bazena Istarske ugljenosne sinklinale od početka rudarenja do zatvaranja posljednje jame Tupljak otkopano oko 39,061.000 tona ugljena.

Izvor: http://hr.wikipedia.org/wiki/Istarski_ugljenokopi

More Information»
RUDNIK BANOVIĆI
December 222016

Banovići – rudnik mrkog uglja
→N44°24’E18°31′
Nmv: 325 m
Osnivanje rudnika : 1946.g
max. dubina okna: nepoznato
Status: aktivan


 

Rudnici u Banovićima osnovani su novembra 1946. godine kao RMU “Tito” Banovići, po završetku Omladinske pruge Brčko – Banovići. U prvoj godini rudnici su imali nepunih 696 zaposlenih i proizvodnju od 97.412 tona uglja. Godinu kasnije broj radnika smanjen je na 462 a godišnja proizvodnja povećana na 491.42 tona uglja.

U 1982. godini, nakon što su stigli novi bageri i intenzivirana površinska eksploatacija, broj zaposlenih povećao se na 3.635, a godišnja proizvodnja dostigla 2.392.705 tona uglja, i to je bila najveća proizvodnja u istoriji rudnika 1990. godine.

Do 1991. proizvodnja stagnira, a broj zaposlenih se povećava na 3.835 radnika. Početkom agresije na BiH broj zaposlenih se počinje drastično smanjivati, a prvu ratnu godinu godišnja proizvodnja pada na 938.670 tona, sa tedencijom daljeg pada, da bi poslijeratne godine zavšila sa 317.089 tona. Tokom ratnog perioda rudnici u Banovićima rade u sastavu RU “Tuzla”, po takozvanom “Termoenergetskom sistemu” (TES). Epilog četverogodišnje ratne proizvodnje od 1.742.248 tona bio je fatalan: devastirani proizvodni kapaciteti, izraubano ležište, neizmirena dugovanja na ime neisporučenih količina uglja premašuju 12 miliona KM.

Nakon rata proizvodnja bilježi rast, ali je očigledno da zajednički rad pod okriljem RU “Tuzla” predstavlja ozbiljnu kočnicu u konsolidaciji i razvoju. Krajem 1998. godine Rudnik se izdvaja i nastavlja poslovati kao RMU “Banovići”. Ubrzo uz pomoć tadašnje Vlade FBiH, kupuje pet najsavremenijih dampera. Proizvodnja raste, prvo na milion u 2001. godini, a potom na 1,2 miliona u 2002. godini i nepunih 1,3 miliona godinu kasnije.

U 2004. godini otvara se nova stranica istorije Rudnika. Krajem maja održana je prva skupština dioničara na kojoj je donešena odluka o organizacionoj transformaciji u dionicko društvo, kojom država postaje vlasnik 69,3 % kapitala društva, a radnici 30,7 % kapitala. Imenovan je i Nadzorni odbor, Odbor za reviziju, i nova Uprava Društva.

Poslovnu godinu RMU “Banovići” završava rekordnom proizvodnjom od 1.328.169 tona separisanog uglja i rekordnom otkrivkom od 7.791.529 kubika čvrste mase. Završni račun pokazuje i rekordnu dobit od 4,7 miliona KM. Ostvareni rezultati u proizvodnji, otkrivci, ekonomsko-finansijskom poslovanju, redovnim plaćama zaposlenim, i izdvojenih 2,5 miliona KM za nabavljanje opreme, svrstavaju Društvo među najuspješnije u branši BiH privrede.

More Information»
RUDNIK IDRIJA
December 222016

Idrija – rudnik žive
→N46°00’E14°01′
Nmv: 325m
Godina osnivanja: XVI st.
max. dubina okna: 420m
Status: neaktivan, likvidacija poduzeća do 2018.


 

V prvih letih po odkritju živega srebra v letu 1490 so rudo odkopavali s površinskimi deli v okolici prvotnega nahajališča v bližini cerkve Sv. Trojice kjer so izdanki skrilavca, ki vsebujejo samorodno živo srebro. Ker so bile površinske zaloge naglo izčrpane, so pričeli s podzemnimi rudarskimi deli in med prvimi izkopanimi rovi je bil Antonijev rov v letu 1500, ki je še danes v uporabi. Rudo so sledili z poševnimi vpadniki (rolne) globlje predele rudišča pa so odpirali z izdelavo jaškov (šahtov).

V idrijskem rudniku so postopoma razvili prečno odkopno metodo z zasipom in etažami od spodaj navzgor. Zaradi izredne prilagodljivosti oblikam rudnih teles in možnosti selektivnega odkopavanja so prečno odkopno metodo z uvedbo mehanizacije in delno modificirano, uporabljali vse do zapiranja rudnika torej več kot 300 let. Vsa dela na odkopih kot je vrtanje minskih vrtin z dletom in kladivom, nakladanje in zasip z motiko in nečko transport v lesenih vozičkih (trugcah) so opravljali ročno. Namesto tračnic so uporabljali deske. Opisani način dela, razen vrtanja minskih vrtin, se je ohranil vse do konca druge svetovne vojne v 20. stoletju. Uvajanje mehanizacije na odkopne etaže je bilo postopno. Ročno vrtanje minskih vrtin so zamenjala vrtalna kladiva, ročno nakladanje nakladalna lopata na tračnicah, ter samonakladalec (autoloader) na gumijastih kolesih. Ročni zasip je zamenjal zapihovalni kotliček. Večina mehanizacije je delovala na pnevmatski pogon.

Poseben problem je predstavljalo pridobivanje rude s samorodnim živim srebrom v mehkih skrilavcih. Prečna odkopna metoda z etažami od spodaj navzgor ni bila primerna za odkopavanje skrilavcev. Vpeljaljana je bila povsem nova, podetažna odkopna metoda z uporabo utrjenega zasipa in etažami od zgoraj navzdol. Ta metoda preprečuje izgubo samorodnega živega srebra v zasip, zmanjšuje koncentracijo živosrebrnih hlapov v jamskem zraku in predvsem doseže stabilnost odkopanega območja.

More Information»
RUDNIK BRSKOVO
December 222016

Brskovo – rudnik olova i cinka (Mojkovac)
→N42°57’E18°03′
Nmv: 814 m
Osnivanje rudnika : 1976.g
max. dubina okna: 120m
Status: aktivan


 

Najstarije stanovništvo koje je naseljavalo dolinu Tare pripadalo je ilirskom plemenu Autarijata, po kojem je i rijeka Tara najvjerovatnije dobila ime. Nakon Ilira u ove krajeve dolaze Rimljani, sa kojima se ovdje naseljavaju romanizovana ilirska plemena tkz. Vlasi stočari. O njihovom prisustvu svjedoči i jedan kameni nadgrobni spomenik pronađen u Poljima, a ispisan latinskim jezikom. U VII vijeku u dolinu Tare dolaze Sloveni koji su osnovali župu Brskovo čija se teritorija poklapa sa teritorijom današnje opštine Mojkovac.

U srednjem vijeku preko ovog prostora su se lomili uticaji Duklje-Zete, na jednoj, i Raške-Srbije, na drugoj strani. Najveći značaj ovaj kraj će dobiti otvaranjem rudnika Brskovo, koji se prvi put u istorijskim izvorima pominje sredinom XIII vijeka (1253.g). Tada su ovdje naseljeni rudari Sasi koji su sa sobom donijeli rudarsku vještinu i iskustvo. U Brskovu su srpski srednjovjekovni vladari kovali srebreni novac sličan mletačkim groševima. Osim kovnice novca u Brskovu će jedno vrijeme biti smješten i dvor vladara Nemanjića, a u periodu od 1311-1312.godine Brskovo će biti sjedište dubrovačkog generalnog konzula za Srbiju. Brskovo će se ubrzo razviti u važan trgovački centar. Kotorani, Dubrovčani i Mlečani su prodavali u Brskovu so, vino, tkanine i drugu robu, a iz Brskova su raznom robom snadbijevani gradovi u unutrašnjosti Srbije. Polovinom XIV vijeka Brskovo počinje da gubi svoj značaj. Pojava kuge i otvaranje novih rudnika Janjeva i Novog Brda doprinijeli su totalnom zamiranju Brskova krajem XIV vijeka.

Predanje govori da je naziv Mojkovac nastao spajanjem riječi ”moj kovani novac” koje je, opet po predanju, izgovorio kralj Uroš I prilikom kovanja novca u rudniku Brskovo. Postoje i druga tumačenja o porijeklu ovog naziva, kao što je ono da je riječ Mojkovac izvedena od ličnog imena Mojko odn. prezimena Mojković. Sam lokalitet na kojem će se razviti današnje gradsko jezgro Mojkovca ranije je nosio naziv Požar.

Brskovski kraj će se 1398.godine naći pod turskom vlašću. Po dolasku Osmanlija doline Tare i Lima naseliće pleme Nikšići, pa će po njima dobiti ime novoosnovani vilajet Limski Nikšići. Mojkovački kraj će 1477.godine biti pripojen hercegovačkom sandžaku, a kasnije će često mijenjati administrativnu pripadnost. Nezadovoljstvo osmanskom vladavinom, naročito poslije podizanja Kolašina (1650.g), često je dovodilo do buna i ustanaka pravoslavnog stanovništva. U oslobodilačkim ratovima 1876-1878.godine lijeva obala Tare je oslobođena turske vlasti. Granica između, Berlinskim ugovorom priznate, države Crne Gore i Osmanskog carstva biće rijeka Tara. Takvo stanje će ostati do Prvog balkanskog rata (1912.g), kada je čitav mojkovački kraj oslobođen i pripojen crnogorskoj državi.

U Prvom svjetskom ratu, do ključnog sukoba crnogorske i austrougarske vojske doći će upravo na Mojkovcu. U čuvenom Mojkovačkoj boju (6. i 7.januara 1916.godine) crnogorska vojska pod komandom serdara Janka Vukotića potukla je do nogu brojčano jaču i tehnički nadmoćniju austrougarsku vojsku. Pobjeda kod Mojkovca ipak nije spasila Crnu Goru, jer su austrougarske trupe probile Lovćenski front i zauzele Cetinje.

Stanovništvo mojkovačkog kraja dalo je veliki doprinos pobjedi nad fašizmom u Drugom svjetskom ratu. Veliki broj mojkovačkih rodoljuba dao je život za slobodu i čast Crne Gore. Njih sedam je proglašeno za narodne heroje, a u Mojkovcu i okolini je u znak sjećanja na poginule borce NOB-a podignut veliki broj spomen obilježja.

Današnja opština Mojkovac nastala je 1955.godine spajanjem opštine Polja, iz sreza kolašinskog, i opštine Mojkovac, iz sreza bjelopoljskog.

More Information»
RUDNIK LJUBIJA
December 222016

Ljubija – rudnik željeza
→N44°54’E16°36′
Nmv: 234 m
Osnivanje rudnika : 1916.g
max. dubina okna: nepoznato
Status: aktivan


 

Rudnici željezne rude «Ljubija» i «Mittal Rudnici Prijedor», kaqo proizvođač željeznih ruda nalaze se u zapadnom dijelu Republike Srpske i Bosne i Hercegovine. Tri izgrađena rudnika: “Ljubija”, “Tomašica” i “Omarska” nalaze se jugozapadno, jugoistočno i istočno od grada Prijedora, na udaljenosti od 14 dio 25 kilometara. Rudonosno područje, odnosno Sansko-unski paleozoik, površine oko 1200 km² zauzima prostor između Novog Grada- Prijedora- Bronzanog Majdana, Sanskog Mosta i Budimlić Japre. Ovo područje je nedovoljno istraženo i predstavlja osnovu za naredna istarživanja. Do 1992. godine Rudnici “Ljubija” su bili glavni snabdjevč željeznom rudom kapaciteta za proizvodnju čelika u Jugoslaviji.

Rudnik Ljubija, istorija.doc

More Information»
RUDNIK VRDNIK
December 222016

Vrdnik – rudnik mrkog uglja (Irig)
→N45°07’E14°38′
Nmv: 198 m
Osnivanje rudnika : 1804.g
max. dubina okna: 500 m
Status: neaktivan od 1968.


 

Rudnik mrkog uglja Vrdnik, jedan od najstarijih evropskih ugljenokopa, jedini je rudnik uglja u Vojvodini, istovremeno i najstariji rudnik uglja i najstarije industrijsko preduzeće na teritoriji današnje Srbije. Počeo je sa radom 1804. godine, iako se prema nekim saznanjima ugalj vadio i krajem 18. veka. Rudnik je prvobitno bio u vlasništvu manastira Vrdnik, koji ga je izdavao pod zakup, s obzirom da je ugalj otkriven na manastirskom posedu, najverovatnije u Dobočašu. Postoji izvesno nesaglasje oko stvarne godine osnivanja osnivanja rudnika u Vrdniku, i to zato što se mešaju pojmovi primitivne i racionalne eksploatacije uglja. Za prvi način proizvodnje vezuje se 1804, a za drugi – 1840. godina, ili čak 1871. godina. Tako neki izvori, pa i enciklopedije, poistovećuju početak racionalne, sistematske proizvodnje sa godinom osnivanja rudnika i tako smanjuju starost vrdničkog rudnika za više od pola veka, što je neprihvatljivo za istorijat rudarstva i Vrdničane.

Rudnik uglja preporodio je Vrdnik krajem 19. i početkom 20. veka, kada je vlasnik ugljenokopa bio poznati zagrebački industrijalac i trgovac Gvidon Pongrac. Još veći procvat mesto je doživelo i steklo izuzetnu ekonomsku snagu kada je rudnik kupila mađarska država, 1907. godine. U to vreme u Vrdnik dolaze radnici iz Mađarske, Slovenije, Češke, Austrije, Slovačke i drugih evropskih zemalja, a njihovi potomci i danas žive u Vrdniku. Rudnik je ugašen 1968. godine zbog navodne nerentabilnosti, mada su novija istraživanja pokazala da su u zemlji zarobljene ogromne količine kvalitetnog uglja i bentonita.

More Information»
Rudnik Sečovlje
December 222016

Sečovlje – rudnik kamenog uglja
→N45°28’E13°37′
Nmv: 3 m
Godina osnivanja : 1935.g
max. dubina okna: 350 m
Status: neaktivan od 1972.g


 

More Information»
Rudnik Sitarjevac
December 222016

Zagorje – rudnik kamenog uglja (Zagorje ob Savi)
→N46°08’E15°59′
Nmv: 252 m
Godina osnivanja : 1755.g
max. dubina okna: 400m
Status: neaktivan od 1995.g


Litija and its wider surroundings boast a very rich mining tradition. The numerous minor and major mines as well as unique mineral finds have placed the town of Litija and its major Sitarjevec Mine at the European top of mining and mineralogical legacy.

The Mine is located above the town , on the right bank of the Sava River in the hill carrying the same name. In the long history of its mining, more than 15 kilometres of galleries have been dug and some 50,000 tons of lead, 2,784 kilograms of silver, 158 tons of mercury and 32,000 tons of baryte extracted.

The archaeological finds clearly indicate that iron ore was dug in the vicinity of Litija already by the Celts and, at a later date, copper ore by the Romans. The first written source on lead mining in this area is the headstone erected in 1537 to the immigrating German protestant and Head of the mine and smelter Kristof Bruckerschmidt in the old church at Šmartno near Litija. During the Counter-Reformation, the majority of protestant miners as well as Anton Ungnad, a Lutheran and owner of the mine at that time, were expelled to Germany. Around 1560, the mine was closed down. The abandoned mine was referred to already by Janez Vajkard Valvasor in his celebrated work The Glory of the Duchy of Carniola from 1689.  In Litija and its environs, mining was revived in 1793, when the Mining District Board in Klagenfurt granted the concession for exploitation of ore to Alojz Kranjc from Šmartno. Thereupon, some smaller mines were opened, until the property of these mines was assumed, in 1852, by the Mining Company with its seat in Zagorje ob Savi (Gewerkshaft am Savestrome). Mining was abandoned there in 1860.

Ore research was restored in 1873. The discovery of rich ore at Sitarjevec spurred the founding of the Mining Company Litija, which then remained the mine’s owner till its nationalization in 1946. In 1880, lead and zinc ore foundry was also built in Litija, where ore from other mines was melted as well. It was closed down after World War I owing to the high compensations paid to farmers and beekeepers, as emissions of sulphur dioxide and dust caused much damage on their crops and bees. Prior to World War I, the Sitarjevec Mine constituted, together with other smaller mines around Litija, the largest lead ore deposits in the Habsburg Monarchy. During German occupation between 1942 and 1944, the mine was managed directly from Klagenfurt (Bleiberger Bergwerks Union), the same as the Mežica Mine. Two years after World War II, research in the mine was revived once more, and especially in the 1960s baryte ore was still intensively dug there. The mine was lastly managed by the Mežica Lead and Zinc Mine. Mining at Sitarjevec was terminated on 23 April 1965.

More Information»
Rudnik Sitarjevec
December 222016

Sitarjevec – rudnik olova i barita (Litija)
→N46°03’E14°49′
Nmv: 246 m
Osnivanje rudnika : početak 18. St. (počeci rudarenja u XVI st.)
max. dubina okna: 180 m
Status: neaktivan od 1965.g


 

More Information»
Rudnik Raša
December 222016

Raša
→N45°04’E14°05′
Nmv: 22 m
Osnivanje rudnika : 1928.g
max. dubina okna: 250 m
Status: neaktivan od 1966.g


 

More Information»
Rudnik Kladanj
December 222016

Kladanj – rudnik nemetala
→N45°06’E18°31′
Nmv: 337 m
Osnivanje rudnika : 1978.g
max. dubina okna: nepoznato
Status: neaktivan od 1992.g


 

More Information»
Rudnik Blagojev kamen
December 222016

Blagojev kamen – rudnik zlata (Majdanpek)
→N44°26’E21°51′
Nmv: 252 m
Osnivanje rudnika : 1902.g
max. dubina okna: nema podataka
Status: neaktivan od 1961.


 

More Information»
Rudnik Vrška Čuka
December 222016

Vrška Čuka – rudnik antracita (Zaječar)
→N43°51’E22°22′
Nmv: 347 m
Osnivanje rudnika : 1884.g
max. dubina okna: 200 m
Status: neaktivan od 1961.


 

More Information»
Rudnik Rtanj
December 222016

Rtanj – rudnik mrkog uglja (Boljevac)
→N44°48’E21°53′
Nmv: 366 m
Osnivanje rudnika : 1902.g
max. dubina okna: nema podataka
Status: neaktivan od 1967.


 

More Information»
Rudnik Ušće
December 222016

Ušće – rudnik kamenog uglja (Baljevac)
→N43°23’E20°38′
Nmv: 353 m
Osnivanje rudnika : 1924.g
max. dubina okna: 130 m
Status: neaktivan od 2000.


 

More Information»
Rudnik Aleksinac
December 222016

Aleksinac – rudnik mrkog uglja
→N43°33’E21°41′
Nmv: 184 m
Osnivanje rudnika : 1882.g
max. dubina okna: 700 m
Status: zatvaranje do 2018.


 

More Information»
Rudnik Soko
December 222016

Soko – rudnik mrkog uglja (Sokobanja)
→N43°38’E21°52′
Nmv: 361 m
Osnivanje rudnika : 1898.g
max. dubina okna: 450 m
Status: aktivan


 

 

 

More Information»
Rudnik Bogovina
December 222016

Bogovina – rudnik mrkog uglja (Boljevac)
→N43°49’E21°57′
Nmv: 282 m
Osnivanje rudnika : 1903.g
max. dubina okna: 205 m
Status: aktivan


 

More Information»
All Listing Types All Locations Any Rating

Listing Results